Kolumna: Polazak u školu

Od jeseni Emil je naš prvašić, a u prvi je razred krenuo sa šest i pol godina. To nam je nova situacija na koju smo se prilagodili usput. Nismo krenuli sa strahom već s uzbuđenjem i veseljem. Kao i svi prvašići odradili smo pripreme kod liječnika školske medicine i testiranja u školi kojima se provjerava spremnost djeteta za školu. I cijelo smo ljeto polako kupovali opremu, pribor, bilježnice, papučice, sportsku opremu i ono najvažnije, školsku torbu s likom Transformera. Naravno morali smo nadoknaditi  i preraslu odjeću i obuću kao i svake jeseni. Ono što drugi prvašići nemaju je nova torbica za sav pribor koji je „prtljaga“ dijabetesa tipa 1 (aparatić za mjerenje razine glukoze u krvi s priborom, pribor za dezinfekciju, brzi inzulin za korekcije, Glucagen, bomboni, suho voće).  Osposobili smo i stariji mobitel. Sedmog rujna svečano smo dočekani u školi i svih 145 učenika raspodjeljeno je u čak sedam prvih razreda. Tog su dana smješteni po učionicama i upoznali smo učiteljice.

20150907_104942

Nakon kratkog uvoda prvi dan, ostala sam kada su se drugi roditelji razišli i rekla učiteljici: „ Ovo je Emil. On ima dijabetes tipa 1.“ Učiteljica je odgovorila „Znači ti si dijete koje nosi taj teret. Što ja moram znati?“ (predali smo na upisu povijest bolesti i naveli dijabetes tipa 1 i vrijeme hospitalizacije u obrascima pri upisu). Bili smo na hodniku škole i nije bila situacija u kojoj bih joj mogla prenjeti sve što treba znati no pripremila sam pisane upute u više primjeraka, dorađene upute koje sam godinu prije dala odgajateljima u predškoli, detaljne upute na nekoliko A4 lista. Zamolila sam da prouči i naglasila da nije ništa strašno, ne kako se čini, i da ćemo se zajedno uhodavati usput.

Drugo jutro djeca su stajala u redu jedan po jedan pred ulazom u školu, učiteljica je došla po njih i uvela ih u školu bez nas roditelja, ali mene je pozvala. Predložila je da Emil kontrolira razinu šećera u krvi u praznoj klupi sa strane no ja sam rekla da nema potrebe i neka mjeri za svojim stolom kada će to biti potrebno. Emil mi je poslije škole pričao da je učiteljica svima, odmah taj prvi dan pokazala svima Emilov pribor, da su se svi mali prijatelji okupili oko njega i gledali kako si mjeri razinu šećera u krvi. Na prvom roditeljskom sastanku rekla je roditeljima da djeca ne smiju imati mobitele no da Emil ima potrebu čuti se sa mnom i da on ima mobitel i smije ga koristiti. Učiteljici sam dala i knjige i film „Dječja posla“ kako bi se samoeducirala te je na roditeljskom najavila kako će djeca zajednički pogledati film. I pogledali su ga na jednom satu razrednika i taj dan svi su željeli biti Emilovi najbolji prijatelji. On je bio u problemu jer je svima morao potvrditi da im je najbolji prijatelj.

DSC08832

Prvi dan škole kada je morao ustati oko 7 sati pomaknuli smo davanje inzulina s 8 na desetak minuta prije 7 sati. Pojede doručak oko pola 8 i polako krećemo u školu. Mi koristimo humane inzuline i terapiju penom. Poklopilo se vremenski te je ispalo da će, ako sve bude po planu, kontrolirati razinu šećera u krvi u vrijeme velikog odmora i ako bude sve po planu tada i jesti obrok ugljikohidrata. Drugu kontrolu i obrok ugljikohidrata treba nakon četvrtog sata, a to je četiri dana u tjednu nakon škole. Sada tri dana u tjednu jer je krenuo na dodatnu nastavu iz matematike. Jako voli matematiku i jako mu je dobro leglo gradivo. Čujemo se dakle prije velikog odmora jer za odmor zajedno idu u blagovaonu i kada ostaje pet sati čujemo se i nakon četvrtog sata. Učiteljica ga je smjestila u prvu klupu i sve što nas dvoje dogovorimo on joj prenese. A ako se dogode povišene razine šećera u krvi Emil uvijek ima i obrok koji ne sadrži ugljikohidrate. Trenutno su mu omiljeni brazilski oraščići.

U dva navrata do sada imao je u vrijeme velikog odmora povišenu razinu šećera u krvi, oko 16 mmol/l. Tada sam došla u školu i dala korekciju inzulina. Učiteljica je bila uz nas. Jako je sretna što Emil sve više manje odrađuje sam, no spremna je pomoći i uskočiti kada će to biti potrebno.  Jedan dan je, tko zna zbog čega, umora ili neke stresne situacije, Emil pokušao izmjeriti razinu šećera u krvi i kada je 6 puta pokušao i pogriješio nazvao me u panici da hitno dođem. Srećom, Tara je bila u istoj smjeni i došla ga u tom trenutku posjetiti te mu je pomogla. Zajednički su uspjeli. Učiteljica me poslije pitala što činiti u takvoj situaciji (morala je u tom trenutku otići i zamolila je drugu učiteljicu da bude uz njega). Zamolila sam je da mu bude podrška kada to zatreba. I učiteljica uči i to je razumljivo. Odlučila je sve naučiti do trenutka kada ću se vratiti na posao. Ja sam jako zahvalna na toleranciji i spremnosti na učenje i podršku. Naravno da je ta briga dodatno opterećenje. Sada i učiteljica ima uključen alarm na mobitelu.

20150923_190214

Do sada smo imali tri izvanredne situacije; organizirano prešanje grožđa, Dan kruha i jednodnevni izlet u Grad mladih. Sok od grožđa degustirali su u vrijeme oko velikog odmora i popio je punu čašu umjesto pola, na Dan kruha donjeli smo sirove krekere od lanenih sjemenki s paprikom tzv. „kulen“ – ništa nam nisu vratili, i izlet je prošao s jednom blažom hipoglikemijom bez posljedica. S obzirom na naš stil prehrane dogovorili smo i dobio je njegov standardan izbor u restoranima; bistru juhu, povrće sa žara s maslinovim uljem i salatu s maslinovim uljem. Obroke ugljikohidrata nosio je sa sobom, sve uobičajeno. Naravno, bila sam dosadna mama koja je morala nazvati i provjeriti stanje. Kako su se kretali više od uobičajenog, prije ručka je imao nisku razinu šećera u krvi, čuli smo se po planu i to je korigirao. Dalje je sve bilo po planu i vratio se umoran no s velikim osmjehom. Meni je u tom trenutku bilo bitno da je povratak bio organiziran prije potrebe za drugom terapijom inzulina koju dajemo oko 16 sati. Kao i svi ostali prvašići, ili nešto više, osijećao se nesigurno prije polaska na prvi samostalni izlet.

Trenutno ima nekoliko najboljih prijatelja. Jedan prijatelj (majka mu je medicinske struke) jako brine o Emilovom stanju i već planira posebne recepte za svoj rođendan. Na izletu, dok su bili sami s animatorima (kojima je učiteljica proslijedila moje pisan upute) učiteljica je prijatelja s kojim je bio u paru zamolila da ga pripazi i javi animatorima ako nešto ne bi bilo u redu. Mame mi pričaju kako sada i druga djeca traže suho voće i orašaste plodove za obrok.

Emilu je u školi super, sve gradivo do sada je savladao i obožava zadaće. Uz trening atletike tri puta tjedno, krenuo je i  još dva puta tjedno na besplatan program univerzalne sportske škole koji se održava u školi. Trenutno polazi i nanbudo radionice subotom koje smo organizirali preko naše 3L udruge. Učiteljica kaže da je nadprosječno odgovorno dijete iako je tako mali. Školu, nove aktivnosti i nove prijatelje spontano smo uklopili u naš stil života.

20150907_105043

p.s. pumpica i cgm sve bi (vjerojatno) dodatno olakšali 😉

 

Zrinka Babić

objavljeno u ZADIa, br.4 (87), prosinac 2015.

 

Jedna misao o “Kolumna: Polazak u školu

  1. Povratni ping: Upute za školu | Udruga 3L

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s